VJEROVATI U PETRA PANA

20.08.2008., srijeda

Ja to hoću...ili: nije mi ništa, nije mi ništa, ja sam to htjela!

I tako ona i ja odlučimo okrenuti novi list života. Kao, probat ćemo nešto alternativnije. Ja već podosta smirena, ona na dobrom putu. Gledamo u sunce, u zvijezde, u ključ, loše fotokopiran, igramo se s vodom. Zašto ne bi moglo bolje?

A danas je pomalo čudan dan. Ona čangrizava (a ne bu priznala). Priča mi o suncu i smirivanju pogleda kroz i u njega. I o puno stvari još. Pišem joj o hitnoj kak ne dela kak treba i pita me: Jesi hepi sad? Podrugljivo, naravno.

Osjećam nalet cinizma, al ne usudi se cimat me jako. Da ne popizdim. Kao i jučer kad me nije htjela slušati. I onda joj kažem: Upali si stolnu lampu i gledaj u žarulju... A sve u nadi da shvati hint ili nešto od toga. Pecka me kako sam zla. Ja sam poznata kao zla prijateljica nekome tko misli da sam dosadna jer smatra kako su svi profesori dosadni, a ni ne zna da će me jednom trebati. Samo to neće priznati.

I krećem s patetikom. Da bolje da nestanem s lica zemlje. Da se pretvorim u astralno biće koje će se materijalizirati u čik kao spomenik palim žrtvama na dvoboju Dinamo: Pušća Bistra. A kako bih upotpunila moju svrhu postojanja, potreban je set noževa, jer to nije sve, treba mene riješit muka. Riješit svijet mog postojanja.

I smije se. Kaže, žao joj je što ne pišem više blog. Predlažem da se ponovo vratimo obje. Odbija.

I evo me same ovdje. Ponovo.

- 14:27 - Komentari (13) - Isprintaj - #

09.12.2007., nedjelja

Plavo kao naranča

Anić mi tvrdi da je opsesija stanje onoga koji je opsjednut; opsjednutost, obuzetost (idejom, mišlju), dok je ljubav definirao u više značenja. Prvo je osjećaj strastvene privrženosti, duhovna i/ili spolna privlačnost jednog bića prema drugome. Drugo, ljubljena osoba. Treće, jaki osjećaji privrženosti što ga jedni za druge osjećaju članovi iste obitelji, ili zajednice. A četvrto ide direktno i bez opisa: jaka sklonost prema čemu.

Strast. To je prolazna beštija. Ugrize te kad se ni ne nadaš i drži te čvrsto, toliko čvrsto da na mahove boli. I jednog dana…više je nema. Prošla je. Otišla. Čak ni ostavila traga na koži po kojem ćeš je prizivati u sjećanje. Ostane samo neki davni obris i tužni, ili sretni, odraz na licu koji se pojavljuje izazvan nekom sjenom sjećanja.

No, postoji bezgranična strast. Ne prema ženi, prema čovjeku, muškarcu. Nego prema blatu, travi, kopačkama, dresovima, lopti, kiši, hladnoći, porazima, pobjedama, prema jebenom sebi!!

Nogomet.

Poznavala sam jednom takvu osobu. Više puta kroz život susretala fanove, ali ne i fanatike. On je bio fanatik. Čak u dobrom smislu riječi, ako je to moguće. Sve ono što mi je bilo suludo pokušao je objasniti bez puno filozofije. Tako je dobro sjelo. Toliko dobro da nonsens prihvatiš kako „sens“.

Eh, ja, da! Čitala sam knjige, tražila rezultate u bespućima weba, postavljala pitanja. Strpljivo je odgovarao. Pronikla u taj svijet i počela osjećati…nešto… Zaista na svijetu postoji nešto što možeš bez zadrške voljeti. I još uspjeti to objasniti nekom drugom.

Naravno, kada ga upitaš zašto se naguravaju s „drugom bojom“ kad i oni samo vole svoj klub, njegov pogled i uzdah su dovoljni da shvatim kako sam previše ušla u materiju i da nikada neću to razumjeti. I tu prestajem. Nogomet je tvornica, plava krv i bezbroj zastavica zakačeno na gomilu retrovizora po gradu, vlasništvo ljudi koji nikada nisu dotakli Sjever.

Nikada u svom životu nisam nešto voljela na taj način. Tako ne. Postoji samo šačica ljudi zbog kojih bi dala sve, cijelu sebe, moje postojanje, ako treba, ali nikada nisam voljela strastveno nešto ili nekoga da ga nikad ne bih pustila, da bih prešla preko svega lošeg, i uvijek se ponovo vraćala. Nikada dovoljno ispunjena takvim osjećajem. Ne znam zašto mi se to dogodilo, ili nije dogodilo.

Sjela sam i čitala. Željela razumjeti. Smijala se iskrenostima, logici, svjesnosti koliko je bedasto to što rade, ali da ne mogu protiv sebe. Da uvijek u sebi pronalaze onog dječaka od deset godina koji oponaša što stariji rade na tribinama. Djeci to ne stoji, ali djetetu s izrazom lica odrasle osobe to još može proći.Uvijek vjerni jednom, jednoj boji, jedni drugima. Kao psi. Baš kao psi…

I samo jedne, ne tako hladne, zimske večeri shvatiš da puštaš tog nekoga da ode, u svoju strast, k svojoj ekipi gdje zaista i pripada. Puštaš ga i ne pomišljaš da nije pošteno, da je trebao izabrati nešto drugo, da bi te netko drugi tim postupkom povrijedio, da bi većina njih ostala i da bi ti morala biti ta koja bi ih otpravila kućama. Ali ne, gledaš ga kako sjeda u auto, mahneš mu i sretna si jer znaš gdje odlazi i da…da je to ono jedino što iskreno voli. Ono čega se nikada neće odreći. I ne bi trebao. Jer on više ne bi bio on.

Možda voljeti nekoga znači pustiti ga da ode…

I kada posložiš sve kockice u glavi, nađeš se kako gledaš nešto što te uopće ne zanima, nešto što..nije da nisi volio ili si mrzio...već nisi našao taj šaraf u sebi koji bi sjeo u tu maticu, baš u tu i ni u jednu drugu. Uživljavajući se u to, u jednom trenu shvatiš apsurd, kako plavo može postati narančasto, a oduvijek je bilo plavo i nikako ne može promijeniti boju? Kada plavo postane druge boje, shvatiš da je svijet otišao k vragu!

Flash backovi nogometnog igrališta, tamo negdje u podravskoj zabiti, gdje se kričavi dresovi suše na ranojutarnjoj jesenskoj magli, teren je blatan, teren sedmoligaškog kluba, na kojem kokoši kljucaju crve, ograda hrđava, mjesta su stajaća, kao nekad u Engleskoj, i sve je apsurdno jer u startu vidiš kako je stvar izmakla kontroli…oni dresovi nikada neće biti suhi. Plavo ne može postati narančasto. Ne bi smjelo… A opet jest.

I suludo se nađeš u neko doba noći na benzinskoj pumpi, gdje umorni vozači ispijaju kavu i razmišljaju o svemu samo ne o obiteljima koje su ostavili tamo negdje, a ti sjediš u društvu troje ljudi kojima je sudbina nešto nepojmljivo. On, frajer, koji se zapravo boji svega. Ni u ludom ludilu ne bi došao da se nije obrijao i otuširao. A toliko je proziran u svoj priči da u njemu vidim samo uplašenog dječaka koji se hvali svim i svačim, a nije učinio ništa i samo mu nos viri iz mišje rupe. Zapravo, i djeluje pomalo mišasto. Druga skulptura je ona, majka dvoje djeca, s osmijehom od uha do uha, prstom uvijek podiže naočale i pita se koga vraga radi tu, ali joj je zabavno i ispija onaj svoj bljutavi multivitaminski sok, ne bi li se osjećala otpornijom. Treća karikatura je lik koji je bez kompasa, usamljen, ogorčen, tužan, povrijeđen, uplašen od života i konstantno gleda negdje u pod, u mramorne pločice, loše postavljene. Nasmije se tu i tamo, ako uhvati temu i ako primijeti da ga nećemo otkriti kako nas ne sluša. I naravno, ja. Zar o sebi trebam više išta reći? O meni znate sve. Dovoljno sigurna i dovoljno nezainteresirana da samo uskočim u traperice i stavim maskaru, tek toliko da se ne uplašim kada spazim svoje oči u retrovizoru dok vozim kroz napušteni grad. Šminka neće sakriti ono što jesam. Bio je to skup života!

Odabireš uvaliti se u prazan krevet, u kojem prošle noći nisi spavao, guraš sve što ne treba rukama na pod i okrećeš se na bok jer tako lakše dišeš. Zamišljaš ruke, zglobove u svojim rukama i opet se vraćaš na isto…

Nadati se ima kod mene, od nedavno, jedno posve novo značenje. To je ono kad pogaziš svoje „nikad više“, obučeš pristojni donji veš, uz sve radnje koje mu prethode da bi se osjećala privlačno, a muškarac tu večer napušta stol i tvoje ugodno društvo da bi išao povraćati u wc. No ti svejedno ideš dalje! A ja tako volim čuti onu tvoju „dotjerati stvar do apsurda“. Zapravo, volim te, neopisivo!... svijetlo na mobitelu se ugasilo…

I ne, ovo nije još jedna priča o meni. Ovo je još jedna priča u nizu koja će stajati u onoj knjizi koju sam odavno počela pisati… Možda… Ako plavo ostane plavo.

- 14:21 - Komentari (17) - Isprintaj - #

9.12.2007.

"Nadati se, ima kod mene, od nedavno, jedno posve novo značenje. To je ono kad pogaziš svoje "nikad više", obučeš jedini pristojni donji veš, uz sve radnje koje mu prethode, da bi se osjećala privlačno, a muškarac tu večer napušta stol i tvoje ugodno društvo da bi išao povraćati u wc. No, ti svejedno ideš dalje. A ja toliko volim čuti onu tvoju "dotjerati stvar do apsurda". Zapravo, volim te, neopisivo!"

- 11:58 - Komentari (2) - Isprintaj - #

29.11.2007., četvrtak

eto na!

Jesam li ti rekla da je lišće ostalo još posve žuto? Da se nije pripremilo na umiranje? Nisi me slušao kada smo hodali jedno uz drugo taj dan. Bjelina snijega ostavljala je tragove mog kretanja znajući da se više nikada neću vratiti, ne u tom smjeru, ne po tim stopama. Zar se ne sjećaš kako sam ti spomenula da ne volim reprize? I opet me ljudi nisu shvatili ozbiljno. Jesi li ti? Ikada?

Samo su se provlačile misli o nekom drugom životu. Život koji si trebao proživjeti, a nisi. Život koji ti nije bio namijenjen. Tako sam pohlepno od toga željela isisati svu snagu. Čak i iz tebe. Sve tvoje atome zarobiti kao svoje. Pa ih pohraniti negdje duboko. Na sigurno. Zarobljene strastvenom bojom mahagonija. Jednom kada prođe sve, otvoriti Pandorinu kutiju i čekati dovoljno dugo ipak udahnem život onom dobrom što je bilo skriveno na dnu. Nešto što će spasiti svijet. Što li će to spasiti nas? Tebe i mene?

Znam. Previše razmišljam. Rekao si mi to.

Misliš da nam ima pomoći? Meni nema. Shvatila sam to onog jutra kada sam gledala u onu čudnu građevinu zaglađenu staklenom površinom. Učinilo mi se da nas masa armature polagano pritišće. Postajemo manji. Emocije kao da su stisnute samo unutar čovjeka. Ugurane u malu kovertu. Ne smiju van. Zato i svijet jest takav. Shvaćam zašto svoje patnje držim duboko u sebi. Znaš, ja sam mogla uvijek namjestiti osmijeh. Ti ne. Zašto ne? Jesi li mi ikada to pokušao objasniti ili si samo šutio? Zašto se toga ne sjećam? Možda je to bio jedan od onih dana kada sam te gledala u oči i vrtila svoj scenarij, ne slušajući što mi govoriš, ne zapravo. Nesvjesno sam sama neke odgovore odbacila od sebe. Vjerojatno ih nisam željela.

Nisam nesretna, ne. Ovo je samo pisanje. Što se čudiš? Uvijek taj tvoj pogled. Ne znam što mi želiš s njim reći. Draže mi je bilo sakriti se sinoć iza tvog lica i poljubiti te. Prenijela sam ti tako dio svoje sreće i nesreće. Tko zna kako se sada osjećaš.

Hej, ne gledaj me. Zar bi bilo lakše da sam pisala u stilu Zagrepčanke? Mala slova i sve to? Bi li i misli bile manje? Ili bi samo bile 'bile' boje? Znam, ne voliš je. To je samo boja. Ok,ok, znam. Šutjet ću.

Jesi li znao da te tuga može pretvoriti u psa? Ne, nisam ni ja. Uspješno mi je to oslikala danas. Ona bi bila Žućo. Tražila pažnju i nešto za prigrist. I tako hodala svijetom da me nema. Možeš li pojmiti metamorfozu iz čovjeka u psa samo ako ne postojiš? Ludo je volim. Priznat ću ti jednom.

Dođi, srećo, ti koji nisi dokučen, znam ti pogled. I ne pitaj se što mi se to dogodilo dok te nije bilo. Nećeš naći odgovor. Staloženo stvorenje ne odgovara. Znaš li zašto? Staloženost je stanje u kojem se pitanja ne rađaju. A sreća je ionako samo mit. Vjeruješ li da sam mitsko biće? Pročitala sam te negdje tamo davno.

Misli da sam tužna. Da je tužno, a nije. Ovo je samo pokušaj tok svijesti utisnuti u papir. Neću uspjeti. Jednom, možda. Jesi li se pitao kada je točno to 'jednom'? Mora biti. Postojati. Negdje, nekom vremenskom mjernom jedinicom određeno. Ako ne, tada ne postoji. Tada se ništa neće dogoditi. Ne za ozbiljno. Hoćeš li mi dati odgovor na to? Očekujem to od tebe.

Dan je. Iako je mračno. Moram otići. Prestati ukucavati slova koja bezuvjetno daju nesmislenu cjelinu. Moram. Kaže da je tužno. A nije. Trebam vidjeti. Shvatiti zašto ne razumije. Zašto ne razumije sreću…

- 11:28 - Komentari (4) - Isprintaj - #

28.09.2007., petak

U ovom svijetu sretni čačkaju uho ključem od mercedesa, a oni malo manje sretni crvenim vrškom šibice! no, sve je to isti vrag!

Nekako sam sva ishlapila ovih dana. Moje najdraže potpore nema. Ode ona pod nož… Drž mi se, mila…

Svijet mi se očito počeo okretati u nekim pogrešnim smjerovima i ponovno proživljavam život na koji sam već odavno trebala zaboraviti, život koji nije dodijeljen da bih ga ja živjela… Život koji nema nikakvog smisla, a budućnost je u tom životu nepoznata riječ…

Otišla sam do exPatikinog bloga. Nekako me njegovi tekstovi umiruju, nekako sam željela osjetiti onaj zrak njegovih starih postova… Kroz ta slova rastreseno sam pomislila kako će me razumjeti… Baš sam se rastužila nešto tamo, pod tim nekim datumima i naslovima u kojima se nisam pojavljivala… Toliko da sam htjela napisati mail i pitati ga: jesi danas dobro? Jesi li zaista? ... Ne znam zašto. Ne znam ni kome bi to koristilo osim meni. Kao da sam u jednom trenutku pomislila kako bi me baš taj čovjek shvatio… Da bi mogli zajedno popeti se na tamo neka brda i vikati iz petnih žila… Razbiti koju flašu Prime onako usput… Da mi kaže: Mala, jebeš sve ovo! Sve je ovo sranje! Ali, proći će!…

Tom čovjeku bih danas u tu rečenicu povjerovala… Možda bi mi na kraju ispekao i palačinke…

Čitajući to sve tamo… Patika, lažeš, znaš… Sve je KAO ok… Tup i bez misli- recept za bezbrižan život… Čak sam ti i povjerovala da se zaboravi, da te prođe…

Krivit ću tebe ako se ne budem smijala :)

Ma… ako ti zatreba vika, razbijanje flaše (moš i u moju glavu)… zovi me… doći ću... Čak mi ni kartu ne buš morao platiti….

- 14:44 - Komentari (16) - Isprintaj - #

20.09.2007., četvrtak

Laži koje me umiruju ne pokušavaj razoriti...

-Što se dogodilo?
-Ma ništa. Pusti temu.
-Pa što je bilo? Jel rekao išta? Barem nešto?
-Nije. I nije ni trebao. Tvrdoglav je ko mazga.

Zavalila se u naslonjač i pokušavala dokučiti što se zbiva u njegovoj glavi. Na trenutke je bilo dobro, na trenutke se rasipao svijet. Nikako nije mogla shvatiti njegove niti za koje se hvata i kroz koje poima svijet. Sada se već borila s mišlju kako ga nikada neće ni razumjeti. Iz nekog čudnog razloga prešućivao je podosta toga. Namjerno.

Živcirala ga je njezina konstantna želja da se otvori, da dovrši temu do kraja. Bio je čudna osoba. Toliko zatvorena kao da se boji što će otkriti o sebi nakon što pročita vlastite riječi.

-Pričaj mi o ženama, hajde…
-Nisam u školi, ne pišem na zadanu temu i nisam kod psihologa!

Bile su to najčešće njegove izjave pomoću kojih se naglo uvlačio natrag u svoj oklop i ona je ostala razočarano gledati u to što mu je učinila. Ponovo. A sama njegova reakcija učinila je upravo onaj korak s kojim se udaljavaš ili kao kada roditelji viču na dijete, a ono nije baš ništa toga trena skrivilo i svojim plahim i zbunjenim pogledom pokušava riješiti rebus načinjen od povika i mahanja ruku majke. Koliko god se trudila nije razumjela. Nije bilo suđeno da shvati. U jednom trenutku više nije inzistirala na želji. Povlačila se od teme, bacajući je kao staru pročitanu knjigu u vatru.

-Volio bih te vidjeti. Taj jedan pogled u tvoje oči je dovoljan da sve znam… Samo to… Nakon toga se više ne mora dogoditi ništa.

Bilo je tu još ponekih stvari kroz koje je tvrdio da je to samo to i da nakon toga može otići. Pokušala je razumjeti kako možeš otići nakon što upoznaješ sve te sitne djeliće nekoga? Kako možeš uopće misliti da će biti lakše otići samo zato jer si vidio? Zato jer si čuo. To je za nju bila fraza. Kao kada posložiš sve puzzle i nasmiješiš se onoj zaokruženoj slici koju si dobio i najednom se stvori netko i u šaku grubo uzme jedan dio… Nikada više ne vidiš cjelinu. To više nikada nije ono što si stvorio.

-Jesi li ga vidjela?
-Nisam.
-Pa zar nije bio neki dogovor oko toga?
-Je, ali… iskomplicirali smo cijelu priču i eto.
-I eto? Kakav je to odgovor?
-A nikakav. Kaj me pilaš?! U jednom trenutku rekao je: dosta! I kraj balade..
-Dosta? Dosta? O jebote, zar? Dosta???- počela se glasno smijati- Zamisli ti njega, dosta, jel? Svašta.
-Ajd prestani više.
-Ne, ne, ne… mene zanima kad si si ti počela dopuštati takav nivo razgovora?
-Ne znam. Prestani!
-Vidim da ne znaš. I što sad?
-A ma, ništa. Kaj ti je, ženo?! Nećemo se vidjet i bok! Ionako je rekao da neće reći ono što mora! Zamisli, ono što mora! On mora! Ma, jebote, mora! Koga vraga mora? Ništa nitko nije morao. To je ionako bila njegova ideja, a ne moja. Ma, briga me. Vjeruj mi da me briga.
-Svašta…
-Je, svašta je! Tvrdoglav je i inatljiv za poludit. Ne znam više kome se inati, meni ili sebi… Uostalom, pa nije meni jedinoj žao. Danas sam čak postala i velika i patetična i… Ma, nemam pojma što mi je sve nadrobio. Tražila sam neko objašnjenje nečega, naravno, završio je tu priču. Klasika. Ni- jel si shvatila? ni- jel ti jasno?, ma, ništa! Ko da sam balavica. I ja sam se promijenila. Gluposti…

Završila je razgovor ustavši se i natočivši si kavu.

-Kakav nam je danas plan?
-Ne znam. Malo sam u gužvi.
-A tko nije?- rekla je to više nekako prostoru u šalici nego njoj.
-Hoćemo na zrak?
-Mogle bi. E da, ajmo na nasip gore. Nismo dugo bile. Taman da zništim nove tene. Ziher neće bit više tak bele. A, gibamo?
-Ajd… ja ću te gledat.
- Nikad ništ ne napraviš s tom svojom riti. A dobro, gledaj.

Potrpala je stvari u torbu i uhvatila prečku od bicikla podignuvši je na rame. Njezina „savjest-mudrost-naivnost“ ju je uhvatila za ruku i pitala:

-Što ćeš mu učiniti?
-Ja njemu ništa. Učinit će si to posve sam. Jednoga dana pretvorit će se u mene. U onu staru mene. Sretno mu.
-Tko si ti?
-Ja sam jedna od onih žena koja je dopustila inatu da pobjedi strpljenje.

Okrenula se i zadnje što se moglo čula bio je udarac pedale o stepenicu prije izlaska iz zgrade….

Otišla je. Još jednom je uspjela pobjeći od nečega što ju je pratilo… Možda.

„Sreća je u redu ako je imate, ali život se živi srcem…“

- 15:12 - Komentari (7) - Isprintaj - #

23.07.2007., ponedjeljak

Pamet je u redu ako je imate, ali život se živi srcem!

Opet se pojavljujem na svom blogu samo zbog pitanja: s više ne pišeš blog?!

Ne, ne pišem više blog, ne baš, ali sada hoću. Zbog samo jedne male stvari. Ljudske nonšalancije.

Dozvoljavam ljudima mišljenje da me sad pucaju neki drugi filmovi i da drugačije ragiram (što očito nije ni daleko od istine), ali… Uh! Ja nikada neću shvatiti zašto si ljudi ne žele pomoći, zašto žele raditi stvari na svoj rizik? A da bi napravili pomak na bolje potrebno je desetak minuta njihovog vlastitog vremena. No, tih desetak minuta je ništa naspram onoga što smo uštedjeli samo zbog toga što smo ipak odlučili se pomaknuti.

Sto puta sam čula kako sam sebi trebaš pomoći da bi ti bilo bolje. Pa čak i onu: pomogni si sam pa će ti i Bog pomoći.

Danas mi se čini da si mi ljudi jednostavno ne želimo dobro. Naučili smo živjeti kao patnici, zadovoljavati se s malim stvarima i ne težiti k boljim. Zašto bi uopće i mijenjali svijet? Zašto bi u ovom svijetu prepunom loših stvari iskoristili one male pogodnosti koje nam je donijela ova suluda modernizacija koja nas je potpuno odvojila od tradicije? Zašto? Zaista, zašto, kad možemo staviti ruke na oči i igrati se skrivača ili one „nisam odavde“…

Mrzim pogotovo kad to rade ljudi koje volim. Mrzim to zato jer ih moje kvocanje iritira, a u njemu ne prepoznaju to da kvocam samo zato jer se bojim i jer želim u startu izbrisati neke potencijalne ružne trenutke. Mrzim i to jer znam o čemu pričam i jer znam da tu prazninu više nikada nitko neće moći ispuniti. Mrzim rečenicu svoga oca koji nakon svega kaže: sada više nemam s kim... Mrzim to što se zna dogoditi situacija kojoj bi savršeno odgovarala rečenica: rekla sam ti!

Ne, zapravo ne očekujem da ovo shvati netko tko nije to osjetio. Prošao pored kuće u kojoj se igrao i u kojoj sada više nema ničega. Nema nikoga. Od toga se nikada ne oporaviš.

Samo se bojim. Samo to…

„Biti lud ima i prednosti kojih su samo luđaci svjesni“.

- 14:52 - Komentari (7) - Isprintaj - #

15.06.2007., petak

...kad zamumla vetar zimske očenaše...

Zaista rijetko više navratim u ove svjetove. Moram priznati da me zaboli kada ugledam tu neke retke koji govore kako nedostajem. Nekome. Na tren barem. Kao da sam nekoga nenamjerno povrijedila. Kao da sam nekome oduzela nešto. Znam zašto se tako osjećam. Zato jer sam ja osjećala isto kada je netko otišao. Smatrala sam to nepravednim.

Istina je što kažu. Jednog se jutra probudiš i shvatiš da si postao sve ono što nisi želio biti…

Nemam nekog opravdanja za to što me nema. Bilo je loše u životu. Jako loše. Nakon toga je granulo sunce i ja sam uporna. Moj trud je postao vidljiv. Čak i opipljiv. Pokušavam smiriti u sebi neke oluje. Postati ono što želim biti, ono što sam davno izgubila. Čovjek nauči podosta skupljajući po putu ostatke mozaika… Slika više nikada nije ista, ali ako si uspio pronaći barem neke djeliće sebe, tada postoji šansa da će odraz ipak biti prepoznatljiv.

Zaista ne znam zašto me nema… ne znam što bih rekla… ali, trudim se…

- 15:48 - Komentari (10) - Isprintaj - #

23.04.2007., ponedjeljak

:(

ja sam stvarno ostala bez inspiracije...

cakum i dalje ide u prugastim čarapama (osim jednom, imala je grobarsko crne), nasmijava me na yogi...
i da, skoro sam je ugrizla za palac lijeve noge, ali mi je uspjela zbrisat...

mislim, predivan je moj život, ali ja fakat nemam više inspiracije...

šmrc

- 16:01 - Komentari (15) - Isprintaj - #

12.04.2007., četvrtak

Jel mogu? Naravno da mogu, Patika!

Jel mi možeš onak, detaljno, opisat kaj bi cakumici napravila? :-))) – pitao je gospon Patika.
E pa, evo ti…

Cakumica je zadala slijedeće riječi: jezik, komarac, ravnalo, pimpek, park. Ja sam na svu sreću dobila sofisticiranije riječi od drage mi Old Soul. Nisam ja ni znala za taj ponovni začarani krug Memea sve dok mi cakum nije na yogi rekla da je počelo… Rekla mi je tko me tražio i tko je zadao riječi i što mi to stoji pored imena. Glasno se nasmijala želeći mi dokazati kako ne mogu samo tako nestati s bloga i ne reći ni jednu jedinu riječ. Kao što je napisala: Tebe treba ubit, jer si izbrisala skoro sve sa bloga!!!

Moje riječi su bile diiivne i njeeežne…a da mi je ova moja vještica dala one svoje, vidla bi kaj bi ju snašlo. No, pošto si ti toliko znatiželjan kaj bih joj napravila, udovoljit ću tvome prohtjevu i izjasniti se. Deklem…

Zbog riječi JEZIK bih joj na yogi lagano položila dlan na plavu kosu dok leži (nikako da to osjeti) i čekala da se poslije svog standardnog zijevanja naglo ustane! Istom tolikom brzinom bi se morala vratiti na pod! Naravno, u slučaju da joj moja izvedba ne bi iščupala pramen kose!

Riječ KOMARAC bi kod mene pobudila poriv da ju lagano gurnem nogom kad kleči na jednom koljenu i s drugom rukom pokušava održati ravnotežu! Ili bih je promatrala i kad bih shvatila da se koncentrirala, naglo bih povukla prostirku ispod nje! Naravno, samo ako je blizu stakla, ako nije… a šteta onda cijele misije!

RAVNALO??? A nije tako strašna riječ. Možda bih je škakljala po stopalima dok se ne bi upišala od smijeha i muke! A prije toga bih joj skinula one njezine prugaste čarape (izvlači se da ima više pari jedno te istih, a možda ih samo ne pere :P) i zataknula joj ih na uši….

PIMPEK! Mila, pimpek??? E Patika, ne znam kaj bih joj napravila zbog ove riječi. To i nije riječ. To je nekaj malo, zgureno, smežurano i strašljivo! Tak to meni zgleda! Ali zbog te bih joj riječi napravila sljedeće. Kad radimo svijeću, onda moramo zabaciti obje noge iza glave, dok ležimo, naravski. E ja bi se ustala dok ona to dela i onda bih sjela na nju i sjedila bih na njoj tak dugo dok ne bi smislila neku bolju riječ s kojom bi otjerala sve traume koje mi je stvorila riječju PIMPEK…. Ne želim se bojati toga, hej!!!!

PARK? Ajd, zbog parka bih joj sve oprostila. Možda bih je samo natjerala da mora u pamučnim bijelim pumpericama i prugastim čarapama i grudnjakom za dojenje trčati tam po parku gdje imamo yogu i urličući ponavljati sve ove navedene riječi! Možda se onda opameti pa drugi put razmisli o zadanome!

Naravno, dragi moj Patika, sve ovo je popraćeno mojim budnim i strogim pogledom, natmurenim licem i s bazukom u rukama! Drugačije ne ide.

Hoćeš mi možda ti zadati kojih par riječi?!

:)

- 10:55 - Komentari (12) - Isprintaj - #